Sveučilišna istraživanja pred raskrižjem: Financiranje, regulacija i izgubljena autonomija

Jučerašnje godišnje obraćanje predsjednice Nacionalne akademije znanosti, Marcie McNutt, označilo je kraj njezina mandata i potaknulo duboko promišljanje o budućnosti akademskih istraživanja. Glavna poruka njezina izlaganja, koje je u osnovi pozivalo na prilagodbu novim realnostima, ističe sve veći utjecaj industrijskog sektora i privatnih zaklada na financiranje znanstvenih projekata unutar akademske sfere. Ova tendencija izaziva opravdanu bojazan da bismo mogli izgubiti onu široku akademsku neovisnost i slobodu istraživanja koja su naše sveučilišta učinila globalnim uzorom i predmetom divljenja.

Sustav financiranja istraživanja od strane državnih tijela postao je znatno složeniji, opterećen birokracijom i podložniji političkim utjecajima. Prijedlog Ureda za upravljanje i proračun SAD-a, koji predviđa da sva sredstva za potpore prolaze političku reviziju, dodatno pridonosi ovoj problematici. McNutt je tom prilikom prezentirala grafikon koji zorno prikazuje eksponencijalni rast administrativnih zahtjeva u istraživanju – od gotovo nultog stanja 1990. godine, kada su mnogi započinjali svoje prve projekte, do više od tri stotine takvih zahtjeva danas. Posljedica toga je da istraživači sada troše gotovo polovicu svog radnog vremena na usklađivanje s regulatornim propisima.

Predsjednica McNutt identificirala je šest ključnih izazova s kojima se akademska zajednica suočava:
1. Re-evaluacija i preoblikovanje veza između sveučilišta i industrije.
2. Reformulacija sustava nagrađivanja unutar akademskih institucija.
3. Ispunjavanje potreba radne snage u STEM područjima.
4. Smanjenje opsega regulacija u istraživanju, kako je prikazano grafički.
5. Povećanje stope inovacija kroz primjenu automatizacije u zajedničkim istraživačkim centrima.
6. Suočavanje s “velikim izazovima” globalnog značaja.

Posebno se osvrnula na prvi navedeni izazov, istaknuvši primjer Odjela za računalne znanosti Sveučilišta u Washingtonu, gdje značajan postotak fakultetskog osoblja ima pola radnog vremena angažirano u industriji. Iako je razumljivo zašto je takav model nužan s obje strane, to nužno ne znači da je i poželjan. Akdademici, naime, ne bi trebali služiti dvojici gospodara. U akademska zvanja ulazimo kako bismo sami birali smjerove istraživanja i obrazovali buduće generacije, što je znatno teže ostvariti kada polovicu radnog vremena provodimo u suradnji s komercijalnim poduzećima. Čak i kada je govorila o “velikim izazovima”, McNutt je navela dva specifična projekta koja su pokrenuta i financirana od strane zaklada.

McNutt izražava nadu da bi državno financirana istraživanja mogla postati manje opterećena birokracijom i sklonija preuzimanju većih rizika. Međutim, izvan teorijskih područja, računalne znanosti danas bilježe snažnu industrijsku prisutnost na konferencijama. Postoji opravdana zabrinutost da bismo mogli prilagoditi smjer svojih istraživanja potrebama korporacija i zaklada koje financiraju bogati donatori. Dobrodošli u novi svijet akademske znanosti.